Razorni požar u seoskoj kući iz 18. stoljeća daje svom predanom vlasniku priliku da obnovi više od svog doma
Vatra koja je započela u dnevnom boravku većinu je oštetila na drugom katu, pa je progorjela kroz nekoliko soba i veći dio krova.
"Nema šanse", izjavio je Norm Abram.
Ova stara kućamajstor stolar stajao je u ugljenisanoj dnevnoj sobi izgorjele kutije za sol u Ipswichu u Massachusettsu, odmahujući glavom gledajući na izglede da ga ponovno učini za život. No, kad je Norm svoju ocjenu dao vlasniku, Charles "Chubb" Whitten, 40-godišnji programer industrijskog vlasništva samo se nasmiješio. Kompaktan i mišićav, i pila za muškarca-"Ja sam tip A-plus", kaže veselo-Whitten je već odlučio obnovio svoju kuću od 1720. godine kad su Norm i Steve Thomas svratili u proljeće '98. kako bi je postavili kao potencijalnu televiziju projekt. Ljubazno je poslušao Normovo obrazloženje: Ne samo da bi obnova trajala mnogo dulje od šestomjesečnog produkcijskog programa emisije, već je najvjerojatnije i osuđena na neuspjeh. "Jednom sam radio vatrogasno i zakleo se da više nikada neću", rekao mu je Norm. "Nikada nećete ukloniti miris.... Povucite ga i počnite ispočetka."
No, čak i dok je Norm mrmljao, Whitten je žmirnuo prema pocrnjeloj gredi kestena i zamislio se kako otpilje grudvasti crni ugljen. Sada, samo godinu dana nakon što je predstava prošla o projektu, Whitten trijumfalno stoji u svojoj obnovljenoj dnevnoj sobi s gredama. Pokazuje prema pedantno ožbukanom stropu. "Prije godinu dana odavde ste mogli vidjeti sve do neba", kaže on. "Izgubili smo veći dio kuće, ali sada je bolje nego novo."
A miris? "Ništa", kaže Whitten i u pravu je: U cijeloj kući od 4200 četvornih metara, još jednom slava ručno brušenih greda, obloga od bora i čvrsto obrubljenih obloga, ne ostaje ni tračak dima. U dnevnoj sobi samo mrvica svježeg voska na tek postavljenim podnim daskama visi u zraku.
"Cijelo ovo iskustvo pokazalo je da nikada ne biste trebali odustati od nečega samo zato što izgleda beznadno", kaže Jane Alaimo, Whittenova bivša supruga. Primjedba se odnosi ne samo na napore obnove, kojima je i sama posvetila mnogo dugih sati, već i na odnos para: Ona i Whitten već su započeli pomirenje prije požara, što mu je muka pomogla ojačati.
Vatra je uništila blagovaonicu.
Whitten je bio na skijanju u Utahu kad je izbio požar. Bilo je
1. ožujka 1998., a nakon što su se namočili u hidromasažnoj kadi, njegova kućna pomoćnica i četiri njezine prijateljice nakupile su desetak četveronožnih trupaca u kaminu u dnevnoj sobi, i raskošno ispred njih prije nego što se popeo na kat krevet. No, dok su spavali, plamen je rastao. Drveni nadvratnik nad ognjištem - koji je vidio, i preživio, desetke tisuća požara gotovo tri stoljeća-rasplamsavali i slali plamen kroz unutarnji zid u par na drugom katu ormari. Dim je razbudio spavače koji su izjurili na travnjak.
"Unutar dvije minute nakon što su izašli, cijelo je mjesto zaurlalo", kaže Whitten. Plamen je probio krovove izvorne slane kutije i njenog dodatka u gambrema od oko 1900. Kamioni iz tri grada ispuštali su vodu na plamen osam sati. Kad je zadnji plamen ugašen, cijeli krov je bio ili crn ili je nestao, drugi kat je bio ugljenisana školjka, a prvi kat bio je devastiran i vatrom i vodom koja je zakopčala podove od javora i natopila gips. „Uglavnom, gore nije bilo. Dodajte vodenoj šteti i 70 posto kuće je uništeno ", kaže Whitten.
Čistom slučajnošću, 36 -godišnji Alaimo proveo je noć u prijateljskoj kući u blizini. Vatra je i dalje tutnjela kad se susjeda javila s viješću. Alaimo je odjurio u kuću. "U osnovi je preuzela odgovornost", kaže Whitten; čak je ušla unutra s vatrogascem kako bi dohvatila ribarski dnevnik svog bivšeg muža koji je sadržavao cijeli život bilješki i sjećanja. Zatim je nazvala Whitten, koja se odmah odletjela natrag.
Ne gubeći vrijeme na optužbe ili žaljenje, Whitten je s karakterističnim guštom ušao u kuću, otkopčavati i gomilati sve preostale upotrebljive obloge od bora, podne ploče sa širokim daskama i staru glinu cigla. "Jane i ja bacili smo oko 55 tona materijala u kontejner, ali i uštedjeli dosta", kaže Whitten. "Plan je bio ugraditi spasenje u novu kuću koju bismo izgradili na mjestu. No, dok smo stalno uklanjali materijal, išli gore -dolje po stepenicama, počeo sam razmišljati: 'Hej, možda bismo mogli ovo obnoviti.' Nakon otprilike tjedan dana bio sam siguran. "
Tada je Doubting Norm ušao u sliku, iako nije bio jedini skeptik. "Svi su govorili da sam lud", prisjeća se Whitten. Mike Doiron, koji se prijavio kao glavni izvođač radova, sjeća se svog prvog posjeta web mjestu: "Moja velika sklonost bila je bježati vrišteći."
Vlasnik je srušio nekoliko zidova na prvom katu i obnovio cijeli središnji dimnjak, stvarajući monolit od opeke i žbuke dimenzija 16 'do 16' u podnožju. Sadrži dimnjake za pet kamina, kao i sustav grijanja.
No, Whitten je tom zadatku unio nemilosrdni optimizam, energiju i ustrajnost, kao i dva druga velika plusa: poravnanje osiguranja u iznosu od 575.000 dolara s cijenom zamjene i svoje iskustvo u građevinarstvu. "Znam upravljati projektom", kaže. "Bostonsko tržište nekretnina ionako je postajalo ludo, pa sam za to uzeo godinu dana odsustva."
Radeći s tri člana posade, Whitten i Doiron nastavili su gomilati svaki komad materijala za višekratnu uporabu. "Bili smo prilično psihotični oko spremanja svega što smo mogli", kaže Whitten. "Htio sam biti vjeran kući." No, dok su muškarci napadali polugom i klipnom pilom, svakodnevno, ponekad i na sat, nalazili su neugodna iznenađenja. "Kuća je gore izgorjela, a dolje je istrunula, a prostor između je sav rastrgan ranijim naporima na preuređenju", kaže Doiron. "Kad su prethodni vlasnici htjeli dodati kupaonske vodovodne instalacije, a greda im je bila na putu, jednostavno su je presjekli ili izvadili."
Od kupnje kuće 1992. Whitten je ažurirao vodovodne, grijaće i električne sustave, ali nikada nije našao vremena ni novca za popravljanje temelja. "Ispod dnevne sobe bilo je samo četiri ili pet velikih gromada koje su sjedile na tlu. Nije bilo uporišta i prostora za puzanje ", kaže Doiron. "Cijela je kuća tonula oko kamina, a samo je dva centimetra ispod poda dnevne sobe bilo prljavštine. Iskopali smo ga lopatama i kantama od pet galona. "Nakon što je podigao kuću, Whitten je izlio betonski temelj, zajedno s prostorom za indeksiranje, za dnevnu sobu, a zatim ponovno provjerite i ponovno postavite granitni temelj ispod ostatka kuća.
Whitten je od početka bio uvjeren da može ukloniti zaostali miris, koji, kako je primijetio Norm, je mjesto gdje većina obnavljanja opekotina ne uspijeva. "Moja pozadina industrijske gradnje u tome je jako pomogla", kaže Whitten. "Trebali biste ručno ostrugati ugljen, ali to oduzima previše vremena. Jedan moj momak je došao unutra i pjeskario šest tjedana. Posvuda je bilo pijeska, ali doista je odlično funkcionirao. "Nakon što je svaki ugljenisani okvir ili zidna ploča minirana natrag na čisto drvo - ili što je moguće bliže njemu - slikari su površinu zapečatili šelakom kako bi zatvorili preostali dio miris.
S čvrstim temeljima, otkinutim drugim katom i zapečaćenim mirisom, Whitten i Doiron započeli su obnovu okvira na katu. "Odlučili smo što bi moglo ostati, a što mora proći na temelju zdravog razuma i savjeta građevinskog inženjera", kaže Doiron. Koristeći grede od crvenog hrasta donesene iz zapadnih Massachusettsa, Doirona, Whittena i drvene konstrukcije Robert Weatherall počeo je kalemiti novu strukturu na staru, stvarajući šumu stupova koji će opasati novi krov i njegov 27 metara dug rogovi. Nakon što su uokvirili gornji kat, trio se probio kroz sve prostorije prvog kata. "Svaki zid u kući, osim prednjeg zida prvog kata, zamijenjen je ili popravljen", kaže Doiron.
Sa svojim podovima od širokih dasaka, podignutim oplatama i gredama od starog drva, blagovaonica izgleda kao da ju je vrijeme jedva dotaklo, a još manje izvadilo vatra.
Tijekom cijelog posla Whitten je izbjegavao gotovo sve moderne građevinske materijale; kuća je paean tehnologije i estetike iz 18. stoljeća. Jedan primjer: Iako je omotač-stisnut između ploča i gipsanih zidova-nevidljiv, Whitten i Doiron su ga u potpunosti napravili od borovih ploča debelih centimetara, a ne od šperploče. To je dovoljno anakronistički, ali su i te ploče pričvrstili na okvir izrezanim čavlima, točno poput onih korištenih u izvornoj konstrukciji.
"To je ludo", ponosno kaže Whitten.
"Ali oboje smo to voljeli", dodaje Doiron sa smiješkom. "Stalno smo razmišljali, kad ga neki momak rastrgne na ovo mjesto za 100 godina i pokuša datirati datum izgradnje, to će ga zaista zbuniti."
S kosturom i omotačima na mjestu, muškarci su prešli na zastrašujući završni posao. Doiron, iako veteran desetaka velikih renoviranja, nikada se nije bavio ovako izazovnim interijerom. Prisjeća se ponovnog sastavljanja prednjih stepenica. "Položio sam milijun nasumičnih, neoznačenih komada na pod u dnevnoj sobi i gledao u njih 45 minuta prije nego što sam počeo. Morao sam im parirati rupu po čavao. "Whitten miluje ručno izrezbarenu borovu ogradu:" Morali smo samo zadržati ove stepenice. "
To poštovanje prema povijesti vodilo je gotovo svaku odluku. Prilikom postavljanja hrastovih i borovih podova od širokih dasaka, Whitten i Doiron pažljivo su postavili najotrošenije ploče na putove između vrata kako bi odrazili ono što je 290 godina pješačkog prometa moglo učiniti. Mnogi su prozori novi, ali ostakljeni starinskim staklom ispuhanim ustima. Prozor je staromodna brončana mreža. Sija zlato na kasno poslijepodnevnom suncu, ali za nekoliko godina slani zrak iz obližnjeg zaljeva Ipswich, predviđa Whitter, "lijepo će ga ozeleniti". Po cijeloj kući, gdje god nije mogao zamijeniti vidljivu stolariju komadom iz svoje osobne zalihe za spašavanje, Whitten je upotrijebio obnovljeno drvo kupljeno od trgovca u Vermontu kako bi nabavio odgovarajuće ostarjelog izgleda. Novi komadi tretirani su tako da izgledaju staro.
Unatoč opsesiji povijesnom točnošću, Whitten je ipak instalirao neke moderne materijale i sustave, kao što je izolacija R -19 u svim vanjskim zidovima i blistavo podno grijanje u kuhinji te vježbe soba. „Ova je kuća bila tako propuhana. Uvijek smo se smrzavali zimi ", kaže on. "Ali sada kada je sve zatvoreno i izolirano, mjesto ostaje toplije sa četiri radijatora nego prije s 20."
Izgradnja je završila u ožujku 1999., gotovo točno godinu dana nakon požara, a Whitten, uvijek naporan voditelj projekta, potrošio je samo 15.000 dolara više nego što je dobio u nagodbi osiguranja. "Cijela stvar je bila pozitivno iskustvo", kaže on. "Prije nego što je izgorjela, kući je bilo potrebno dobrih 200.000 dolara za rad, a tko zna kada bih do nje došao? Sada je sve to i više učinjeno. "
Još jedan pozitivan rezultat nadilazi patine s toniranim medom i ručno blanjanu stolariju: dok su Whitten i Alaimo radili jedno uz drugo kako bi vratili kuću, također su počeli rekonstruirati svoj odnos. "Obnova kuće bila je vrlo metaforična", kaže Alaimo. Hoće li se ponovno useliti s Chubbom? "Govorimo o tome", kaže ona.
